Na Festivalu predstavljena knjiga Diane Rosandić

Patnja i bol preduvjeti slobode

Na Festivalu predstavljena knjiga Diane Rosandić Patnja i bol preduvjeti slobode

• "Diana Rosandić ne raspreda lokalnu konstelaciju arhetipskih povijesnih pritisaka, ona preispituje globalnu poziciju ženstva rabeći stariji kul­turološki sloj kao prostor suvremenog sukoba", mišljenje je Aljoše Pužara Puži slobodo" najnoviji je roman riječke književ­nice Diane Rosandić predstavljen u ponedjeljak na večer u Atriju HKD-a na Sušaku kao jedan od popratnih programa četvrtog po redu Hrvatskog festivala malih scena. A kako se u romanu zapravo radi o odnosu dviju žena (majke i kćeri), on se svojom tematikom i te kako uklapa u ovogodišnju temu "Žena kao jači spol" u čijem se ozračju odvija cjelokupni glavni i popratni program Festivala. U ime organizatora okupljene je pozdravila prof. Višnja Višnjić-Karković, a uz prisutnu autoricu Dianu Rosandić o knjizi su govorili: književni povjesničar Aljoša Pužar, književna kritičarka Kim Cuculić, dramska glumica Sabina Salarnon je čitala najdojmljivije ulomke iz romana, a ženska klapa "Baklje" svojom je pjesmom dala poseban ton ovoj književnoj večeri. Aljoša Pužar je, govoreći o romanu "Puži slobodo", istaknuo da" tekst, baš kao i čovjek, ne živi sam, izvan svijeta i konteksta u kojem se prepoznaju pojedina njegova značenja", te je naglasio ranu i plodotvornu prisnost onoga što danas s pravom ili ne nazivamo ženskim pismom u povijesti riječke književnosti. Pozivajući se na dvije riječke književnice - Erminiju Cassio-Bure i Fiamettu koje su po stilu svog ženskog pisma bile potpuno različite - izveo je zaključak da je "žensko pismo i u riječkoj književnosti bilo i ostalo borba s literarnim i neliterarnim arhetipovima, fiksiranim kulturološkim modelima. Konačno napuštanje pojedinih kulturoloških arhetipova u stvarnosti je uvijek bio ženski posao. Diana Rosandić ne raspreda lokalnu konstelaciju arhetipskih povijesnih pritisaka, ona preispituje globalnu poziciju ženstva rabeći stariji kulturološki sloj kao prostor suvremenog sukoba. Zato roman počinje putovanjem iz Zagreba i povratkom u Rijeku, dijelom preko katarzične velebitske pustare.

l zato je proza o kojoj večeras govorimo proza povratka u službi razrješenja tenzije. Lišena postavangardnog misaonog i stilskog diskursa, nju bi možda radije čitala smireno snažna i ženstvena Erminia Cassio-Bure nego raspojasana i drečava Fiametta. "Puži slobodo" ženski je roman. Protagonist je žena, put romana ostvaruje se u dva smjera narativne tenzije: kroz sukob protagonistice s majkom (ženskim elementima) s jedne i ocem( izgubljenim muškim elementom) s druge strane. Temeljni stereotip ženskog pisma obrće se na početku međuženskim sukobom koji se tek u nastavku razjašnjava primarnijim sukobima s potisnutim načelima muške galerije likova..." Nadalje se Aljoša Pužar, osim definiranja pripadnosti ženskom pismu Rosandićkinog najnovijeg romana, dotaknuo i zanimljive dihotomije vremena i prostora, a na samorn je kraju svog izlaganja zaključio; "Na kraju, valja barem naznačiti zaključak i reći da je riječ o suvremenom, egzistencijalistički obojenom postkvorumaškom mainstream romanu na tragu ozbiljnog modernizma." Hipersenzibilna žena opsjednuta strahom Kim Cuculić se suprotstavila Aljoši Pužaru i njegovoj odrednici romana kao ženskog pisma. Ona je u svom prikazu krenula od usporedbe s književnim prvijencem Diane Rosandić - "Lanternom". "Proznim prvijencem 'Lanterna', kojim je osvojila prvu nagradu na književnom natječaju "Drago Gervais" 1995. g., riječka se pjesnikinja Diana Rosandić potvrdila i kao nadarena pripovjedačica te jedna od najzanimljivijih pojava suvremene riječke književnosti. Kao dominantno obilježje njezinih romana nameće se vrlo uspjela sinteza svakodnevnog i fantastičnog. Temeljni efekt očuđavanja zbilje Rosandićka postiže tako što u realistički okvir svojih romana uvodi pomalo bizarne likove iz svakodnevice koji svojim neuobičajenim akcijama i reakcijama remete ritam očekivanog... l u romanu "Puži slobodo" do izražaja dolazi Rosandićkina sklonost neuobičajenim likovima iz svakodnevice. Središnji je lik romana mlada hipersenzibilna žena opsjednuta strahom od naslijeđenog shizofrenog gena i opterećena nizom trauma iz prošlosti. Središnji je motiv romana potraga za identite­tom i višim smislom postojanja glavne junakinje. Cuculić je zaključila: "Kontrastivni motivi puzanja i slobode koje autorica dosljedno varira tijekom cijelog romana pojavljuju se kao dva temeljna proturječja ljudskog postojanja. Kao temeljna metafora tog proturječja javlja se slika gusjenice koja, da bi letjela, mora najprije puzati. Preobrazba gusjenice u leptira metafora je sudbine glavne junakinje, ali i sudbine čovjeka uopće. Optimističkim završetkom romana autorica dopušta mogućnost slobode, ali jedino ako se pomirimo s mračnom perspektivom ljudske sudbine u kojoj su patnja i bol preduvjeti slobode". Na samom se kraju ove književne večeri posvećene romanu "Puži, slobodo" Diane Rosandić okupljenima obratila i ona sama, te najavila, uz svoj kontinuirani pjesnički rad, i izlazak njezinog trećeg romana.

K. Vučemil

DIANA ROSANDIĆ:

»SVJEDOK I RASKRIŽJE«

RIJEČKI NAKLADNI ZAVOD D.O.O. - VRGADA D.O.O., RIJEKA, 1997.

DIHOTOMIJA POSTOJANJA

Pjesme Diane Rosandić u cjelini izrastaju iz romantičarskog senzibiliteta prožetog tamnim tonovima i visokim intenzitetom ekspresivnosti

Nakon uspjeha romana »Lanterna« kojim je 1995. godine osvojila prvu nagradu na književnom natječaju »Drago Gervais« i romana »Puži slobodo« kojim je potvrdila pripovjedački talent, riječka se književnica Diana Rosandić (1964.) zbirkom »Svjedok i raskrižje« vratila poeziji kao svom literarnom ishodištu ponudivši čitatelju ponovljeno izdanje svoje prve pjesničke zbirke »Kamen pjesnika«(1994.) prošireno s tridesetak novih pjesama.

Premda naraštajno vezana uz generaciju mladih riječkih autora stasalih uglavnom uz književni časopis »Rival«, Rosandićka je neovisno o trendovima krenula vlastitim književnim putem koji se formalno i stilski nastavlja na modernističku struju tradicionalne hrvatske književnosti.

Pjesnička zbirka »Svjedok i raskrižje« na motivsko - tematskom i formalnom planu mogla bi se podijeliti u ciklus refleksivne, ciklus ljubavne i ciklus duhovne poezije, dok bi se zbog izrazite kontemplativne crte u cjelini mogla odrediti refleksivnom. Zamišljenost nad smislom ljudskog postojanja te propitivanje položaja čovjeka u svijetu i u širem kozmičkom planu nameću se kao središnje teme njena pjesništva, o kojima autorica progovara kroz nerazrješivu dihotomiju postojanja predočenu u antagonističkim motivima prolaznosti i vječnosti. U težnji za prodorom u sferu metafizičkog pjesnikinja poseže za snažnom metaforizacijom pejzaža kao jednim od najčešćih izražajnih sredstava. Konkretni detalji mediteranskog pejzaža, s morem i kamenom kao dominantnim toposima, tako prerastaju u metafore najdubljih intimnih i općeljudskih preokupacija pjesnikinje. Kao kontrapunkt, javlja se pejzaž tamnih tonova kao izraz melankoličnih raspoloženja lirskog subjekta.

Ljubavne pjesme Diane Rosandić rafiniran su spoj senzualne i duhovne ljubavne poezije. Varirajući ljubavni motiv kroz širok spektar njegove pojavnosti, pjesnikinja unosi i osvježujuću crtu buntovnosti i nemirenja s paradoksom muško - ženskih odnosa. U sferi paradoksa su i pjesme u kojima autorica odnos između čovjeka i Apsoluta također promatra kao nerazrješivu dihotomiju obilježenu istodobnim osjećajem prožetosti i otuđenja od istoga. U dijelu pjesama, kao i u naslovnoj pjesmi »Kamen pjesnika«, autorica se vraća iskonskoj definiciji pjesništva kao izraza božanskog nadahnuća, a pjesnika kao mesijske spone između Boga i čovjeka.

Pjesme Diane Rosandić u cjelini izrastaju iz romantičarskog senzibiliteta prožetog tamnim tonovima i visokim intenzitetom ekspresivnosti koji u odnosu aktualni postmodernistički duh »praznine« djeluje gotovo anakrono. U svega nekoliko pjesama (Nostalgija konca za paškom čipkom, Oz, Artemida u Rimu) naznačen je »ležerniji« ton kroz koji probija pokušaj ironizacije zbilje, pa nije nemoguće da će nas pjesnikinja u budućnosti iznenaditi i sasvim drugačijim pristupom.

Kim CUCULIĆ

U plavom ozračju

Žarko Milenić

Diana Rosandić (Rijeka, 1964.) objavila je zbirke Kamen pjesnika (1994.) i Svjedok i raskrižje, (1997.) Za roman Lanterna dobila je prvu nagradu Drago Gervais u Rijeci 1995. godine. Potom je uslijedio roman Puži slobodo 1996. godine. Cirkus plave ptice ima podnaslov Roman u dvije boje. Svako drugo poglavlje u toj knjizi otisnuto je u plavoj boji. Pred nama se na-izmjenice smjenjuju ispovijedi dvojice muškaraca - Mislava i Vanje. Mislav je bogataš i ratni profiter, a Vanja novinar i dragovoljac Domovinskoga rata. Autorici je bio cilj grafički istaknuti različnost njih dvojice. Sjetimo se kako je sličnu zamisao imao William Faulkner u svom poznatom romanu struje svijesti Krik i bijes (1929.), ali je to u ono vrijeme bilo tehnički neizvedivo. Rosandićeva je u prethodnim romanima bila sklona simbolizmu, a sada je to više došlo do izražaja, posebice u isticanju simbolike plave boje. Dakako da ćemo se podsjetiti drame Plava ptica belgijskoga simbolista Mauricea Meterlincka. Ono što povezuje Mislava i Vanju ljubav je prema lijepoj Ciganki Rushidi. Bolje reći povezivala ih je, jer roman počinje Rushidinim pogrebom, a Mislav i Vanja u svojim se ispovijestima vraćaju u prošlost. Svijet junaka romana Cirkus plave ptice počesto dobiva fantastične obrise. Sklonost bajkovitom Diana Rosandić uočena je i U romanu Lanterna, ali još više u Puži slobodo. Cirkus iz naslova dobiva mitske dimenzije. Zamjetljivi su i elementi ezoteričnoga, primjerice u liku proročice Grossote. Toponimi u romanu su izmišljeni, ali je očita asocijacija u nazivima Rivera i Fumara na Rijeku. Više od prethodnih romana Rosandićeva posvećuje pozornost i socijalnoj dimenziji te na provokativan način progovara o hrvatskoj suvremenoj zbilji, ali pri tome ne podilazi čitateljstvu ispravno svjesna kako nije važno o čemu se piše već kako se piše.

Roman Cirkus plave ptice sazdan je iz samih antagonizama. Pred nama je neobičan spoj fantastičnoga i realnoga, mitskoga i stvarnoga, cirkuskoga i političkoga..Taj težak zadatak, teži no što je imala u prethodna dva romana, Diana Rosandić uspješno je rije­šila podastirući nam zanimljiv, čitljiv i provokativan roman. Za razliku od prethodna dva njezina romana treći je manje dinamičan. Dijaloga je manje. Za razliku od postmodernistički intonirane Lanterne nije pisan fragmentarno, no zato je slojevitije i zrelije napisan. Autorica veliku pozornost posvećuje detalju, stil joj je kao i u prethodna dva romana slikovit i poetičan.

Osim već spomenutoga Williama Faulknera Diani Rosandić bliski su i drugi autori pravca struje svijesti - James Joyce, Virginia Woolf, Hermann Broch i John Dos Passos, te osim modernih klasika i oni stariji poput Victora Hugoa.Tako Vanja u jednom svom "plavom" poglavlju kaže za Ciganku Rushidu, odnosno Idu, da je "moja garava Esmeralda" aludirajući na lik iz romana Zvonar crkve Notre Dame. Neobičan, ne samo za hrvatske prilike, roman Cirkus plave ptice Diane Rosandić ukazuje na jedan osobeni rukopis koji svakako zaslužuje pozornost i izvan riječko ga književnoga kruga. Njegova suptilnost i slojevitost svakako se ne mogu iscrpiti prvim čitanjem.

ŽENA BIRA i ODLUČUJE

»Lanterna« je urbani roman, slika našeg grada, sve je prepoznatljivo, a fantastika se isprepliće sa stvarnošću.

U »Lanterni« nema klasične ljubavne priče, već se priča svodi na mogućnost komunikacije između muškarca i žene i na komunikaciju u obitelji. Obitelj je mala zajednica unutar koje se mogu odigravati najstrašnije, upravo najmonstruoznije drame. Moj roman spada u »žensku prozu« po tome što neke »drhtaje duše« kod žene može shvatiti samo druga žena Sretna sam da je u ovoj Godini žene, po prvi put nagrada za književnost »Drago Gervais« pripala ženi za jedno prozno djelo (roman). Do sada su naime nagradu dobivale samo autorice pjesničkih zbirki. Tako je — ne skrivajući zadovoljstvo što je upravo njezin roman »Lanterna« dobio prvu nagradu ovog tradicionalnog i uglednog natječaja za književnost i publicistiku — započela naš razgovor mlada Diana Rosandić, s ovim priznanjem bez sumnje potvrđena kao talentirana i svestrana autorica. Do sada je, naime, i ona objavljivala pjesme u časopisima; za njih je dobivala i nagrade, a prošle godine u Biblioteci »Val« (Nova književnost) tiskana je njezina zbirka »Kamen pjesnika«. Bude li sreće, koja je do sada prati, u doglednoj budućnosti i njezin bi roman trebao naći izdavača. Strast da zapiše i zabilježi svoje doživljaje, u obitelji, školi, gradu, prati Dianu još od najranijih godina, od vremena kada je naučila slova. S prvim pričicama, u kojima bi ostavila namjerno dosta nepoznanica, da bi imale draž iščekivanja u sljedećim nastavcima, zabavljala je prijatelje u osnovnoj školi. Svoj prvi, znanstveno-fantastični ro­man piše s devet godina. U tim godinama nastaje i »Savjetnik za roditelje« u kojima »poučava« najprije svoje a onda i ostale roditelje, kako postupati s djecom u pojedinim zgodama, počevši od džeparca pa dalje...

• A kako je nastao roman »Lanterna« - pitamo mladu spisateljicu.

— To je roman kojeg sam pisala sedam godina. Uz njega pišem otprilike već pet godina i drugi, koji još stoji nedorađen. Ali ima vremena. Naime, pišem dugo, jer je za roman, uz ostalo, potrebno i životno iskustvo, relativna zrelost, proživljenost. Treba likovima udahnuti život, dušu, a to se ne može bez osobnog iskustva, ali i iskustva drugih ljudi, najprije onih najbližih a onda i šire. Uostalom, pisati se ne može uvijek. Postoje ipak oni zvjezdani, blic trenuci, a to je kod mene najčešće dok se vozim u autobusu ili šetam negdje u prirodi. No, pi­sati se ne može bez ikakvih ograda. Treba pisati i pisati, a tek ponešto od toga će, što zaista vrijedi i ostati. Sretna sam zbog ove nagrade, koja je potvrdila da sve ovo što sam godinama pisala nije bilo uzaludno. Nešto ipak i vrijedi.

• To je, kako je istaknuto između ostaloga u obrazloženju žirija, roman neobične strukture?

— Roman zapravo ima tri cjeline, a četvrta cjelina ga nekako zaokružuje. Svaka od ovih cjelina može se čitati posebno, kao jedna priča. To je urbani roman, slika našeg grada, ima njegov okus, miris, boje. Tu su i Pećine i Kantrida, ribarnica i Korzo, sve je prepoznatljivo. U romanu se fantastika isprepliće sa stvarnošću, ali i ta je fantastika životna. Tu se isprepliću sudbine malih, običnih ljudi, poštara, svjetioničara, umirovljenika, pomoraca, njihova svakodnevica, događaji koji ih povezuju ili udaIjuju ..;

• Vaš je roman svrstan u tzv. »žensku prozu«. Slažete li se s tom konstatacijom?

— Znate, mislim da to stoji. Neke stvari, neke odnose, neke »drhtaje duše« kod žene može samo razumjeti, shvatiti i predosjetiti, iskombinirati, druga žena. Ženska intuicija je nenadmašna. U romanu »Lanterna« nema klasične ljubavne priče, nego se sve svodi na mogućnost komunikacije između muškarca i žene i na mogućnost komunikacije unutar obitelji. Možda sam prikazala u nekim scenama ženu ekstremno negativnom, ali takva je situacija. Naime, mislim da žena bira i odlučuje, l kada joj je dosta, ona može otići. Ako iz bilo kojeg razloga ostaje u nekoj zajednici, onda počinju frustracije, počinje trovati najprije sebe, a onda i svoju okolinu. Ona postaje čudovište u svakom pogledu, koja maltretira i uništava najprije svoju obitelj. U toj situaciji treba žaliti muškarca. Ipak, ja sam uvijek na strani žene, i kada je tako opisujem. Nastojim je shvatiti, kao i ostale blage ili romantične ženske likove iz mojeg romana, neke od njih gotovo uzvisujem. Zanima me uvijek obitelj. To je mala zajednica, unutar koje se odigravaju najstrašnije, upravo najmonstruoznije drame. Pogotovo danas. Obitelj je načeta, razorena, gubi se mogućnost komunikacije. Obitelj je veoma osjetljiva zajednica, mnoge je okolnosti rastaču, evo i ovaj rat i njegove posljedice. Sve utječe i lako razbija te uvijek fragilne odnose. Ipak u tom mojem romanu ima i optimizma i ljepote u odnosima među ljudima. Pa i naslov »Lanterna«, simbolično govori o toj svjetlosti, o toj ljepšoj strani u svakom čovjeku, koju treba otkriti.

Gordana MILIĆ

Što je vidio poštar

Diana Rosandić dosad je objavila knjigu pjesama Kamen pjesnika. Sada se predstavlja romanom Lanterna — dobitnikom prve nagrade na riječkom književnom natječaju Drago Gervais 1995. godine

Diana Rosandić: Lanterna, Vrgada, Rijeka 1995.

Pod diskretnim naslovom Lanterna krije se priča iz mediteranskoga podneblja, smještena u grad Rijeku. Glavni lik romana poštar Kuzma okosnica je romanesknih zbivanja. Pripovjedač u trećem licu raspreda zgode simpatičnoga poštara koji otvara pisma svojih sugrađana, čita ih te se tako zapleće u niz tajanstvenih događaja. Kuzma je tzv. mali čovjek, lice s naših ulica koji kao da je izronio iz neke Jeličićeve proze. Po tome, te po fluidnom mediteranizmu Rosandićka nastavlja tradiciju dalmatinskoga pripovjedaštva, ponajprije spomenutoga splitskoga pisca. Roman je podijeljen u pet dijelova, pripovijedanje prati sudbinu nesretnoga listonoše u deset njegovih dana, a cijeli njegov tijek isprepleten je mnoštvom manjih narativnih cjelina. Te se cjeline, ispričane poet­ski, ulančano nižu, a završno poglavlje pod naslovom Otkrivenje zatvara poput epiloga prstenastu strukturu Lanterne. U cjelinu djela umetnute su tri narativne cjeline, samostalne pripovijesti što ekspliciraju glavni tijek priče. Riječ je o tri pripovijesti koje poštar potajice čita, a koje je stanov­nik Pećina Bartol Kunzek primio od svoje sestre koja je živjela na otoku Lanterna. Bartol Kunzek poznati je i dobrostojeći pisac, no poštar je na tragu tajanstvene prevare. Naime, javlja se sumnja da je Bartol potpisivao priče koje je pisala njegova sestra. Glavni fabularni tijek romana ispričan je kroz te tri samostalne pripovjedne cjeline, a to je spisateljici bila prigoda da podastre povijest čitavog niza likova, smještenih na otok, tako da je tu riječ o pravoj mediteranskoj prozi. Rosandićkina proza boluje od prevelikog poetiziranja i bježanja u značenjski ispražnjenu metaforiku. No, spisateljica te očigledne nedostatke svoga pisma nadomješta lijepim, mjestimice čarolikim, svakako kultiviranim i talentiranim pripovijedanjem. No, da se vratimo zapletu Rosandićkina romana. Listonoša završava u nekom neodređenom krešendu osjećanja, biva otkriven poradi kažnjivoga djela otimanja tuđe imovine, a Bartol Kunzek pronađen je mrtav pod taj­novitim okolnostima. Svjetionik na otoku Lanterna, vezan za život Kunzekove sestre, zatvoren je. Rosandićka je tako, da zaključimo razgovor o fabuli njezina romana, ispričala priču o životu niza svakodnevnih likova. Napisala je roman prilično moderne strukture, pokazala dosta književnoga dara, potvrdila svoj osjećaj za vrijednosti književne riječi, što gaje nagovijestila već u svojim pjesmama, ali to ne bi bilo sve što imamo reći o njezinu romanu. Lanterna je pripovjedački prvenac. Spisateljica je nedvojbeno darovita, premda fabularni tijek njezina romana ostaje nedorečen, a rasplet pomalo blijed. Diana Rosandić ipak suvereno ulazi u tijekove hrvatskoga pripovjedaštva, njezin roman neće ostati provincijskim štivom, spisateljica je nagovijestila da od nje možemo očekivati i više. Za prvu proznu knjigu to je, čini nam se, dovoljno.

Sanjin Ivandić