Kazalište
Viktora Cara Emina je osnovano 1949. godine od grupe zanesenjaka
koji su duije godine ranije činili jezgru dramske sekcije
unutar KUD-a "Istravino". Zasluge za osnivanje Kazališta
Viktora Cara Emina svakako pripadaju Leonu Barisu, Bruni
Lencu i Anđelku Štimcu te mnogobrojnim zaljubljenicima u kazališnu
umjetnost koji su joj poklonili najljepše godine života -
svoju mladost, njima smo - nekima, između ostalog i imenovanima,
koji su već blagoslovljene sjene - dužni zahvalnost što i
danas možemo raditi ono što volimo, a na istom smo putu bez obzira
na vrijeme. Kazališnu umjetnost iznimno volimo i osobita
činjenica nas drži: pa mi se nalazimo na razmedi između slavne
i burne prošlosti i kakve-takve budućnosti. Ako bi budućnost
našeg kazališta bila sigurna, značilo bi da je taj san nemoguće
ne odsanjati i nemoguće je pomisliti da je neostvariv. Godina
pedeseta, sve je bliže i san se ostvaruje na koncu ovog stoljeća,
kažu najstrašnijeg stoljeća odkako čovjek hoda Zemljom. U
svakome slučaju godine 1999. sjene naših prethodnika ponovo će
bili uz nas. To nas obvezuje. Svaki naš scenski uradak - veseo
ili tužan, svjetao ili mračan - plod je naše upornosti i samoprijegora
koje obgrljuje naša ljubav. Kazalište objedinjuje tri ansambla:
Dramski ansambl, Čakavsku scenu i Našu malu scenu u kojima
se okuplja svake godine četrdesetak mladih ljudi. Neki odlaze
tijekom vremena, drugi dolaze donoseći opet ljubav svojih
prethodnika i to je obavezno pravilo. Ljubav je velika stvar.
Najstarije amatersko kazalište u Hrvatskoj, možda i u Europi
- odhrvalo se nemilosrdnim ustrojstvima onodobnih i ovodobnih
vjetrenjača, a za to je bila ponekad potrebna i hrabrost začinjena
stisnutom pesti i ponekom suzom... Ništa nije zaludu, a naša
je mladež odveć toga svjesna i za njih su prepreke na putu potrebito
stjecanje iskustva. Kazalište je radost života: usluarljiuti
magija koju želimo podijeliti s našim prijateljima u gledalištu.
Dakle i dalje smo s vama jer vas volimo.
Pripovijetka "MOST'
mlade riječke spisateljice Diane Rosandić objavljena je u časopisu
za književnost RIVAL, 1994. godine, a slobodnu dramatizaciju izvršio
sam nekoliko mjeseci prije nego što je autorica dobila prvu nagradu "Drago
Gervais" za svoj roman "LANTERNA", u kojem je sastavnim
dijelom postala pripovijetka "Most"To je izuzetno složena
priča o sudbini neke mlade žene kojoj radosti uspješna života postaju
teret. Želja za smrću postaje vrlo pedantna opsesija (izabire savršeno
mjesto i vrijeme te godišnje doba za odlazak sa životne scene). Njen
teret postaje još teži nakon suočenja sa samom sobom u obliku druge
žene potpuno drugačije potrebe za smrću. Istražitelj i liječnik popratna
su pojava u ovome ženskome svijetu - muškarac u negativu, osoba-analitičar
njene ženske psihe i njenoga slučaja. Izabravši troje mladih glumaca
za stratištefscenu pretpostavljao sam njihovu želju za neizvjesnom
kazališnom pustolovinom, a oni su smjelo prihvatili ideju ostvarenja
jednog ružnog sna kao čin promišljanja koji se naslućuje u pripovijetki "Most".
Književni uradak Diane Rosandić postao je u našoj postavci "scenski
triler" koji govori o palom duhu neke mlade žene kao ovodobnom
oličenju uljudbenosti čemu se, iskreno govoreći, ne nađemo. Neka
ružni snovi ostanu u granicama neostvarivosti!